Verujemo da malo ljudi zna da reč „degenek“ znači batina za udaranje po tabanima koju su nekada davno koristili policajci u istrazi. Naravno, ovde nije reč o tome nego o Milošu Degeneku, fudbaleru koji govori čak četiri jezika i koji je van svih „standarda“ današnjih fudbalera, jer prosto odiše lepim vaspitanjem, kulturom, privrženosti porododici, poštovanju protivnika. Njega nećete videti na splavovima, ali ćete ga videti da ide glavom gde neko neće nogom. Ovo je njegova priča. O životu i fudbalu.

Rođeni ste 1994. godine u Kninu. Sa samo godinu dana ste morali da napustite svoj dom, a već sa šest ste morali put daleke Australije. Kakva su Vam sećanja na taj period?

– Iskreno rečeno moja sećanja na vremena kad smo napustili Knin su nikakva, ali kroz priče moje porodice sam dosta toga naučio i razumeo ta teška vremena… One kolone… I moj prvi dolazak u Srbiju. Odlaska u Australiju se već sećam i dobro pamtim ta teška vremena. Sve smo izdržali najviše zbog toga što su mi otac i majka veliki borci i ceo svoj život su dali za to da ne osetimo taj težak period sa kojim smo bili suočeni. I zbog toga sam zahvalan i njima i svim ljudima koji su nam pomogli.

Veoma rano ste počeli da se bavite fudbalom u Australiji. Možete li nam reći nešto o tom periodu?

– Ja sam počeo u Australiji da igram sa 8-9 godina u jednom našem klubu, čisto da nismo na ulici i da se družimo sa našim ljudima. Od tog momenta sam zavoleo fudbal, najviše zbog same igre i druženja sa decom, uživanja i želje da dođeš kući prljav, blatnjav i sa svešću da smo nešto bitno postigli tog dana… Zbog toga sam zavoleo loptu.

U leto 2012. ste se vratili u Evropu i potpisali za Štutgart. Prvu sezonu ste proveli igrajući za tim do 19 godina sa povremenim treninzima u seniorskom pogonu?

– Da, rano sam došao u Evropu gde sam počeo da igram u ozbiljnom klubu i sa ozbiljnim namerama sam doveden. U Štutgartu sam uživao u privilegiji da treniram sa Ibiševićem, Kuzmanovićem, Molinarom, Artur Bokom, Serdar Tačijem… Svi su bili reprezentativci svojih zemalja i to mi je otvorilo oči i stvorilo apetit za veći uspeh i rad. Na žalost, meni se desila jedna ozbiljna povreda zbog koje sam propustio najbitniji deo karijere i čak godinu i po dana sam bio bez fudbala, ali i to je sastavni deo sporta.

Malo ljudi zna da ste u tom periodu nastupali za reprezentaciju Srbije do 19 godina?

– Da, igrao sam sa Mitrovićem (Aleksandrom), Urošem Đurđevićem, Milinković-Savićem, Andrijom Lukovićem, Predragom Rajkovićem u ekipi koju je predvodio Ljubinko Drulović, a koja je kasnije osvojila evropsko zlato i zaista mi je to jedan prelep period karijere. Na žalost, nisam mogao nastaviti zbog problema oko pasoša koji mi ni do dan danas nisu jasni, ali ajde… I to je isto sastavni deo ovog biznisa.

Kada ste prekomandovani u drugi tim Štutgarta usledila je povreda Ahilove tetive i to je bio početak kraja? Drugu šansu ste dobili u ekipi Minhen 1860. Potpisali ste ugovor na dve godine, bili ste standardni, uživali ste veliko poverenje ljudi u klubu, a na tom putu se opet isprečila povreda – ovog puta je u pitanju bilo koleno?

– Pa, povreda je bila ozbiljna… Propustio sam veliki deo života i fudbalske karijere tada. Bio sam u godinam gde praviš iskorak ili se baviš nečim drugim ali eto… Nisam se predavao, a Bog mi je dao drugu šansu u drugoj ligu Nemačke gde je meni u Minhenu zaista bilo prelepo u svakom smislu. Imao sam poverenje trenera i bukvalno sam došao za minimalac da igram jer sam hteo da se dokažem. Imao sam i tada povredu kolena ali je bila sitna i uz pomoć Andre (Andrija Milutinović) sam uspeo da se vratim. Hvala mu na tome.

Četiri meseca pre isteka ugovora u Nemačkoj, sklopili ste saradnju sa Jokohamom. U prvoj sezoni ste upisali 28 nastupa i izabrani ste u najboljih 11 mladih igrača te sezone?

– Posle godinu i po dana otišao sam u Japan bili su dobri finansijski uslovi, a i ja sam želeo da vidim koliko mogu da se izborim sa svim povredama koje sam do tada imao. Ja sam već bio deo reprezentacije Australije i to mi je dodatno pomoglo da budem više cenjen na azijskom tržištu. Meni je prijalo što sam došao u jednu od, po meni, najlepših zemalja sveta i u jedan grad koji je bez „greške“ – Jokohamu koja je na 25 minuta od Tokija, tako da sam uživao u fudbalu i životu. Toliko mi je bilo lepo da želim što pre da odvedem svoju porodicu da vide gde sam bio.

Drugu sezonu u J ligi ste prekinuli posle 15 mečeva i ostvarili svoj san – zadužili ste ‘peticu’ u Crvenoj Zvezdi i već u prvoj sezoni imali čast da budete učesnik Lige Šampiona? Divan period?

– Prve godine sam bio u ekipi sezone mladih igrača. Ja sam se u međuvremenu plasirao na Svetsko prvenstvo sa Australijom posle kog sam došao u Srbiju ne sluteći šta će se desiti. Sedeći ispod jednog oraha u Arandjelovcu, sa ocem, majkom i bratom sam odlučio da dođem u Zvezdu i da uzmem broj 5 jer je majka htela baš taj broj i onda kreće pravi spektakl koji niko očekivao… Niko nije verovao da možemo da se domognemo Lige Šampiona osim nas igrača i trenera Vladana Milojevića. Znali smo da je teško, ali kad je teško tu smo bili najbolji… Najviše su se istakli Krstičić, Radonjić, Pavkov, Borjan, Ben, Simić, Jovičić, Stojković, Milić, Srnić, Gobeljić… Svi oni su pokazali koliki su zvezdaši i koliko vole klub i mislim da je to presudilo da uđemo u Ligu Šampiona. Za mene će ta sezona zauvek ostati najlepša i najdraža.

Odmah je bilo jasno da će dobre igre u Ljutice Bogdana doneti višestruku korist – usledio je transfer težak 3.600.000€ u Al Hilal sa kojim ste već u prvoj sezoni osvojili Azijsku Ligu Šampiona?

– Napustio sam Zvezdu u najlepšem momentu, na polusezoni gde smo igrali lepo i uživali u uspesima, ali finansijski je bilo dobro i za klub i za mene da odem iako je moja želja bila drugačija. Ja sam želeo, ako već idem, da idem u Evropu, ali nažalost menadžeri su hteli drugačije.

Da li se tokom važeg boravka u Saudijskoj Arabiji moglo naslutiti da će liga doći do nivoa na kom je trenutno, da će klubovi dovesti zvezde poput Ronalda i Benzeme?

– Pa vidi… Nije moglo da se nasluti da će baš ovakve zvezde dovoditi, ali su i tada velike sume novca ulagali i bilo je pitanje vremena kada će oni da se uklope u svet fudbala i ponude te astronomske ugovore.

Posle samo šest meseci ste se vratili iz Saudijske Arabije u Crvenu Zvezdu, prvo na pozajmicu, pa je nakon kratkog vremena i otkupljen Vaš ugovor. Zbog čega niste duže „trajali“ u Saudijskoj Pro Ligi i šta Vas je privuklo da ponovo dođete na stadion Rajko Mitić?

– Tamo nisam dugo ostao iz prostog razloga što je došao novi princ i menjao je pola ekipe, pa sam napustio Saudijsku Arabiju i vratio se u Zvezdu. Iako nisam morao, ja sam hteo jer sam imao nezavršene poslove iz prvog mandata, a to je titula. Povratak je bio drugačiji, bila je korona, igralo se bez publike ali smo napravili uspeh i osvojili titulu. Na žalost rastali smo se iz raznih razloga, jer nisam mogao da trpim neke stvari koje nisam zaslužio i onda je bilo bolje da odem kao čovek. Uprava je želela da ostanem, ali nisam hteo da dopustim sebi neke stvari, jer imam obraz. Rastao sam se sa Zvezdom i otišao u Ameriku, da pokušam da se vratim ljubav prema fudbalu, jer sam poslednjih šest meseci imao težak period u Zvezdi, ali i to je isto sastavni deo fudbala.

U drugom mandatu ste odigrali 99 mečeva za Crvenu Zvezdu, a onda izabrali nešto novo – Kolumbus i MLS ligu. Kakav je fudbal u Americi? Da li možete da ga uporedite sa evropskim?

– Amerika napreduje u fudbalu i verujem da će biti jako, jako kvalitetna liga. Po meni, trenutno su u rangu engleskog čempionšipa, možda i jači.

Da se osvrnemo malo i na reprezentativni fudbal… Imali ste sreću da se, sa Australijom, dva puta nađete na Svetskom Prvenstvu. Da li je to vrhunac karijere svakog fudbalera?

– Pa vrhunac je Liga Šampiona sa Zvezdom. Sa time sam ostvario snove, a onda Svetsko Prvenstvo sa Australijom i meč sa Argentinom i Mesijem, a onda i prolazak u drugi krug što je bilo neočekivano. Ipak, mi smo tada bili više od saigrača. Bili smo porodica i rezultat je morao doći.

Novi talas australijskih fudbalera predvode, pre svih, Circati i Kuol. Koga od njih vidite u vrhu svetskog fudbala?

– Videćemo šta nose dan i noć, jer fudbal i fudbalsko tržište se brzo menjaju. Neka samo svi budu zdravi i nek’ napreduju, a korist će imati i nacionalni tim.

Tokom karijere imali ste mnoge svetske zvezde naspram sebe.. Na nedavno završenom Svetskom Prvenstvu ste imali duele sa Mesijem… Ko je na Vas ostavio najjači utisak?

– Najveći utisak na mene ostavio je Mesi, naravno, pa Di Marija protiv kog sam igrao u Ligi Šampiona. Zaista sam bio oduševljen njihovom igrom i to će mi zauvek ostati u glavi.

I za kraj… Ovih dana se sve glasnije pominje Vaš povratak u Crvenu Zvezdu. Da li ima istine u tome? Pretpostavljamo da Vaša želja nije sporna?

– Moja želja za povratak je ogromna i želim da dodjem kući. Ali videćemo kako budu tekli pregovori izmedju klubova.