Nekima smeta njegova frizura, nekima smetaju njegove kopačke, a nekima karakter koji ga je doveo do fudbalskih visina. Danas smo imali čast i privilegiju da razgovaramo sa Aleksandrom Pešićem, koji kritičarima odgovara na terenu – golovima i asistencijama, a poziva ih i da mu se jave kako bi im dao poklon. Uživajte u pisanom razgovoru o mnogobrojnim temama, sa uvek otvorenim i Šiljom „bez dlake na jeziku“.

Za početak… Zbog čega ste izabrali fudbal za životni poziv? Da li ste imali fudbalski gen u porodici?

AP: „Prosto od malena sam trčao za loptom, imao sam potrebu da se bavim fudbalom. Zanimljivo je da se niko u porodici pre mene nije bavio fudbalom. Majka je igrala košarku, pa iz tog razloga nisam loš ni u basketu.”

Malo ljudi zna da ste deo karijere proveli u mlađim kategorijama Partizana? Zbog čega se niste duže zadržali među crno-belima?

AP: „Da, tačno je. Kao klinac sam bio u Partizanu, ali se nisam dugo zadržao. Kad počneš da se baviš fudbalom u Nišu onda prvo moraš da se dokažeš u svom gradu, da bi došao do Beograda. Mene je u tom trenutku pozvao Partizan i smatrao sam da je to pravi potez iako smo svi u porodici Zvezdaši. Ipak, fudbal je moj posao i ja sam gledao šta je najbolje za mene. No, brzo sam otišao, jer je tu bilo nas 40-50 a klubu je super ako uspe jedan-dvojica da ga prodaju, a sa ostalima šta bude, tako da sam mislio da je bolje nekim drugim putem da idem.”

Sa 16 godina i 3 dana ste upisali debi za prvi tim niškog Radničkog i oborili rekord legendarnog Ramba Petkovića kao najmlađi debitant u istoriji Reala sa Nišave. Pamtite li taj meč?

AP: „Malo ljudi zna da sam ja najmlađi debitan u istoriji Radničkog. Tada, u tom trenutku, niko nije pisao o tome pa se to nekako i zaboravilo. Priliku mi je dao Vladimir Jocić, a ja sam posle toga otišao u Grčku.”

Nepuna dva meseca posle debija za Radnički otišli ste u Grčku i potpisali trogodišnji ugovor za OFI… Da li je to bio krupan korak za jednog 16-ogodišnjaka?

AP: „Da, prerano sam otišao, ali u tom trenutku te povuku neke stvari… Novac, da obezbediš sebe, porodicu, da lepše živiš… I dana danas roditelji na taj način greše sa svojom decom, ali sada kad vratim film, mislim da sam mogao i drugim putem da idem. Zamislite da pustite dete od 16 godina da ide u drugu zemlju, gde ne zna jezik, kulturu, ništa… Teško je snaći se u tim okolnostima.”

Iz Grčke u Moldaviju, u najveći moldavski klub – Šerif, sa kojim ste bili dva puta šampion Moldavije. Lep period Vaše karijere, ali ipak posle 26 golova na 74 meča – Jagodina! Veliko iznenađenje u tom trenutku.

AP: „U Moldaviji sam možda i najviše uživao. Imao sam dobro društvo, a tada sam počeo da se zabavljam i sa sadašnjom suprugom i dosta lepih stvari je tada bilo, ali teško je otići iz moldavskog fudbala u bolji klub i ligu. Eventualno može da se ode u Rusiju, u neki manji klub i iz tog razloga sam se odlučio za povratak u Srbiju posle tri godine u inostranstvu. Ne kažem da mi je bilo loše, ali želeo sam da krenem iz početka.”

Nakon 17 golova u dresu ‘Ćurana’ usledio je veliki transfer u jednu od najjačih liga na svetu – Francuska i potpis za Tuluz. Druga dimenzija u odnosu na dotadašnju karijeru?

AP: „Posle dobre sezone u Jagodini otišao sam u Tuluz. Imao sam tada ponude iz Belgije i Francuske, ali me povukla Francuska zbog većih klubova i jače lige, a svi znamo da je to fizički najdominantnija liga na svetu. Ja sam tada u prvoj sezoni, sa 22 godine, zabeležio 7 golova i 7 asistencija, iako su mi konkurencija bili Ben Jeder i Brajtvajt. Možda sam tada prvo trebao da odem u Belgiju, u manje zahtevniju ligu, pa tek onda korak po korak, ali dobro… Imao sam u Tuluzu i sjajno društvo u vidu Spajića i Veškovca… Na kraju se ispostavilo da nije to ni bilo loše, jer pre svega nije lako doći do liga petice.”

Nakon 17 golova u dresu ‘Ćurana’ usledio je veliki transfer u jednu od najjačih liga na svetu – Francuska i potpis za Tuluz. Druga dimenzija u odnosu na dotadašnju karijeru?

AP: „Posle dobre sezone u Jagodini otišao sam u Tuluz. Imao sam tada ponude iz Belgije i Francuske, ali me povukla Francuska zbog većih klubova i jače lige, a svi znamo da je to fizički najdominantnija liga na svetu. Ja sam tada u prvoj sezoni, sa 22 godine, zabeležio 7 golova i 7 asistencija, iako su mi konkurencija bili Ben Jeder i Brajtvajt. Možda sam tada prvo trebao da odem u Belgiju, u manje zahtevniju ligu, pa tek onda korak po korak, ali dobro… Imao sam u Tuluzu i sjajno društvo u vidu Spajića i Veškovca… Na kraju se ispostavilo da nije to ni bilo loše, jer pre svega nije lako doći do liga petice.”

Nakon 17 golova u dresu ‘Ćurana’ usledio je veliki transfer u jednu od najjačih liga na svetu – Francuska i potpis za Tuluz. Druga dimenzija u odnosu na dotadašnju karijeru?

AP: „Posle dobre sezone u Jagodini otišao sam u Tuluz. Imao sam tada ponude iz Belgije i Francuske, ali me povukla Francuska zbog većih klubova i jače lige, a svi znamo da je to fizički najdominantnija liga na svetu. Ja sam tada u prvoj sezoni, sa 22 godine, zabeležio 7 golova i 7 asistencija, iako su mi konkurencija bili Ben Jeder i Brajtvajt. Možda sam tada prvo trebao da odem u Belgiju, u manje zahtevniju ligu, pa tek onda korak po korak, ali dobro… Imao sam u Tuluzu i sjajno društvo u vidu Spajića i Veškovca… Na kraju se ispostavilo da nije to ni bilo loše, jer pre svega nije lako doći do liga petice.”

Nakon pune dve sezone Ligu 1 ste zamenili Serijom A gde ste nosili dres Atalante pod komandnom palicom Gasperinija. Šta je bio uzrok da odigrate samo 7 mečeva za ‘Boginju provincije’?

AP: „Posle Tuluza – Italija i fudbal totalno drugačiji od Francuske. Tamo me je sačekao jedan od najboljih trenera koji me je trenirao, iako nisam puno igrao kod njega, Gasperini. Promenio mi je svest o fudbalu, razmišljanje koliko mora da se bude spreman i kako mora da se trenira, tako da mi je tih godinu dana u Italiji dosta pomoglo za neke druge stvari u karijeri. U Italiji sam odigrao sam 7 utakmica… Malo jeste… Dobio sam šansu u kupu, dao gol i asistirao, ali u tom trenutku su u špicu bili Papu Gomez i Pinilja, tako da… Bili su u sjajnoj formi, pobeđivali su, a kada se pobeđuje – tim se ne menja, ali šta da se radi. Ostaje mali žal, ali Gasperini… Ponavljam opet, iako nisam igrao, on je za mene jedan od najboljih trenera koji me je trenirao. A, mogu reći i najbolji.”

U tom periodu „stagnacije“ u Italiji, desio se vrhunac karijere svakog sportiste – debi za reprezentaciju. Smatrate li, kao neko ko je tokom karijere postigao preko 100 golova, da ste mogli da upišete još neki nastup u dresu sa državnim grbom?

AP: „Slavoljub Muslin me je pozvao i ukazao mi priliku i naravno to je najveća čast za svakog sportistu igrati za reprezentaciju. Što se mojih nastupa tiče, sada je glupo i razmišljati o tome, jer imamo tri vrhunska napadača – Vlahović, Mitrović i Jović. Tu sada da dođe i Gabriel Žesus, ne može da igra jer su oni, po mom mišljenju, u top 10 napadaču na svetu. Ali kada sam ja bio u reprezentaciji, nije bila takva konkurencija. Mislim da sam trebao da dobijem više šansi… E, sad.. Svako može reći šta hoće i šta misli, a ja sam u Zvezdi na 100 utakmica dao 50 golova, u Turskoj i Izraelu sam isto na 100 utakmica dao 40ak golova i imao dosta asistencija. Tako da mislim da sam mogao dobiti neku zapaženu ulogu, bar da budem u sklopu reprezentacije. Posle sjajne prve sezone u Zvezdi i kada se znalo da ću da idem i kada su se spominjali mnogi klubovi, pokrenuta je opet priča oko reprezentacije, ali samo moji najbliži znaju šta se dešavalo i šta mi je nuđeno, tako da sam ja tada presekao i rekao da ako mi ikada stigne poziv za reprezentaciju – neću se odazcati, a to da li sam ja Srbin ili ne, to može da se priča samo… Jer šta sam ja uradio za Srbiju, dosta tih, koji komentarišu, nisu uradili ni jedan odsto. Ostaje žal, krivo mi je, ali desile su se neke stvari koje su i na mene ostavile loš utisak tako da je ta priča završena.”

Usledilo je „oživljavanje“ karijere u dresu Crvene Zvezde gde osvajate šampionsku titulu sa oreolom najboljeg strelca lige. Koliko je teško „namestiti glavu“ nakon „liga petice“ i ponovo se vratiti na domaće terene? Da li je dres Crvene Zvezde sam po sebi bio dovoljna motivacija?

AP: „Tako je. Ja sam tada još bio pod ugovorom sa Tuluzom, ali kao što sam rekao na početku – svi u porodici su mi Zvezdaši i meni je oduvek bio san da debitujem za Zvezdu, za reprezentaciju… Da debitujem na Svetskom Prvenstvu… Svako ko počne da se bavi fudbalom, ima svoje snove. Tako da pri povratku u Zvezdu nije niko mogao da me ubedi da ne treba da se vraćam, jer u mom slučaju – Zvezda se ne odbija. Svi znamo da je teško igrati naš fudbal, ima stvarno teških gostovanja, tereni nisu sjajni, ali mi smo tu odrasli, tako da… To je naše dvorište i jeste se teško „prebaciti“ ali ne zaboravlja se brzo gde si krenuo i odakle si, tako da meni nije bilo teško da se motivišem, jer samim tim što igram za Zvezdu, meni je motivacija.”

Jedna sezona u srpskom fudbalu je bila dovoljna da potvrdite klasu. Usledilo je putešestvije – od Saudijske Arabije (Al Itihad), preko Južne Koreje (Seul) i Izraela (Makabi Tel Aviv) do Turske (Karagumruk). U tom periodu ste za pomenute klubove pdigrali preko 100 mečeva i postigli preko 40 golova. Za koji klub Vas vežu najlepše uspomene?

AP: „Tako je.. Recimo da sam na 100 utakmica došao do brojke od nekih 60ak „poena“ sa golovima i asistencijama, što je zaista dobar učinak. Iskreno, vezuju me lepe stvari za sve klubove. U Turskoj sam bio najbolji strelac na polusezoni, ali sam posle doživeo neugodnu povredu i nisam igrao više od dva meseca, pa sam završio na četvrtom mestu liste strelaca. Turska me veže i na privatnom planu, tamo mi je žena ostala trudna, dobili smo ćerkicu, pa nek’ bude da najlepše uspomene nosim iz Turske.”

Pomenuli smo Al Itihad… Kako Vam deluje da će od naredne sezone u Vaš dres ‘uskočiti’ Karim Benzema? I da li je za vreme Vašeg boravka mogla da se nasluti ekspanzija fudbala u Saudijskoj Arabiji?

AP: „Hahahaha, jeste.. Sad baš imamo grupu gde smo Žule (Filip Stojković), Vujadin (Savić), pa u drugoj grupi gde smo Katai i trenutni igrači iz Zvezde… I baš pričamo „E, moj Benzema, kad sam ja igrao u Itihadu, ti si tad bio u Madridu.” tako da se šalimo malo na tu temu. Svi vidimo da Saudijska liga iz godine u godinu sve više napreduje, pa i kada sam ja bio dolazila su ozbiljna imena. Ne kao sad, ali su očigledno rešili da svake godine bude sve bolje i bolje. Itihad je, sa Al Hilalom i Al Nasrom, najveći klub u Saudijskoj Arabiji. Po meni i najveći, jer je iz najlepšeg grada, imaju najlepši stadion i najbolje navijače.”

Pune četiri godine ste proveli u inostranstvu i ponovo se vratili u Crvenu Zvezdu. Koji su Vas motivi tada privukli? Ljubav ili nešto drugo?

AP: „Ja sam te sezone u Turskoj stvarno dobro igrao. Imao sam ponudu Hal Sitija koju sam odbio i svi su se čudili toj odluci, ali svi mi fudbal igramo iz ljubavi, a opet to je naš posao… Ja na to gledam malo drugačije… Gledam da mi je lepo za život, da mi se porodica oseća lepo, da bude lep grad… Iskreno, isprva nisam želeo da se vratim, jer sam mislio da nisam opet spreman za taj pritisak i sve što nosi igranje u Zvezdi, ali opet kažem, dosta toga preovladava kada imate emociju prema Crvenoj Zvezdi, kada znate koliko taj klub volite, tako da sam lako, pod malim pritiskom, popustio i vratio se u voljeni klub.”

Iza Vas je 16 golova i 10 asistencija u protekloj sezoni, Vašim golovima je osvojen Kup, kada niste pogađali doprinosili ste nekim drugim stvarima u igri, pa ipak deluje da ste nezasluženo na meti kritika?

AP: „Posle 16 golova i 10 asistencija, pa dobro… Ko kritikuje? Kritikuju tastatura navijači koji nisu šutnuli mačku s praga, prvo… Drugo, imate neke klovnove od bivših igrača koji ne mogu da nađu posao nigde u klubu, a misle da sve znaju i onda dobiju pet minuta na televiziji da pričaju kako i šta treba! Pa da znaju toliko, neko bi ga uzeo da bude trener, sportski direktor, ne nego je najlakpe da se kaže „To su kriminalci, ja sam popten i ne mogu od njih da dođem na red.” A, što se tiče kritika, ja uvek kažem – dok vas kritikuju, znači da vredite. Čim prestanu sa kritikama… Ja sam u Zvezdi na 100 utakmica dao 50 golova i imao 38 asistencija, pa ‘ajde da vidim tog špica kog će oni sad dovesti i koji će inati takav učinak na 100 utakmica. Ja ću automatski izaći javno i reći šta i kako i skinuti kapu, ali dobro… Ako ljudi misle da je neko drugi bolji, ja ne bežim od toga. Samo neću dozvoliti da me kritikuju ljudi koji su nezadovoljni svojim životima i da im ćutim na neke gluposti koje pričaju o meni, jer ja sam takav karakter i da ga nisam imao ne bi sve ovo napravio. A, kritičarima, tastatura navijačima ću samo da poručim da me pozovu kada im se pokvari tastatura, kupiću im novu. Dodao bih još nešto… Kada su se lomile utakmice u Pazaru, Nišu, Kruševcu, pa kući sa Napretkom, pa u Kragujevcu kada sam iznudio penal i tada su me kritikovali. Dao sam dva gola u finalu, doneo kup i tada nisam valjao, našli su zamerku zbog Dragovića, tako da… Neka su svi oni živi i zdravi, ali neka puste mene na miru. Ja sam drvo koje dobro profitira.”

Još malo o minuloj sezoni. Da li je „sukob“ sa Dragovićem preuveličan u domaćim medijima i kakav je Vaš odnos posle svega?

AP: „Ma, to je totalna glupost! Ja sam krenuo prema severu da skinem dres, da vide da volim klub, da bih voleo da osvojimo taj kup, a Dragović je taj koji uvek rezonski gleda na sve, koji uvek smiruje ekipu, rekao „Šiljo, nemoj da skidaš dres, dobićeš žuti, ima još mnogo da se igra, nemoj da rizikuješ da dobiješ crveni!” gde sam ga ja odgurnuo i rekao „Pusti me da skinem dres!” To su emocije i tu je totalna glupost napravljena, da nemam reči. Jednostavno, mi tako funkcionišemo, to je naša država, da se odmah pravi ‘dža-bu’ da bi se od miša napravio slon. Tako da… To su gluposti, po meni!”

I za kraj… Planovi za nastavak karijere?

AP: „Što se tiče nastavka karijere… Evo baš danas će se znati, doneću konačnu odluku, ali 99% idem iz Zvezde, samo da još utanačim neke stvari i da se sa Crvenom Zvezdom dogovorim oko nekih sitnica, tako da će se uskoro znati gde i šta.”